mo.
Emil Cossetto, Glazbenik za narod
mo. Emil Cossetto | Trst, 12.10.1918. – Zagreb, 28.6.2006.
Partiture, rukopisi, notna izdanja domaćih i inozemnih nakladnika, gramofonske ploče, kazete, snimke za radio i televiziju, plakati, programi, stotine kritika, biografski podaci u enciklopedijskim izdanjima, analize djela, osvrti i lik čovjeka u srcima tisuća pjevača i sjećanjima milijunskog svjetskog auditorija, sve to, i još mnogo više, čini četrdeset godina skladateljskog i dirigentskog djelovanja glazbenika EMILA COSSETTA kojem upućujemo ove retke kao čestitku prigodom njegove obljetnice. Primljene nagrade i priznanja samo su vanjska manifestacija, naknada, znak da su uložena životna energija, znanje i sposobnosti javno odjeknuli. Važnijim se čine privrženost i ljubav svih onih koji su umjeli primiti, shvatiti i doživjeti namjere i težnje čovjeka kojem glazba znači život.
Rođen u Trstu 12. listopada 1918. godine, odgojen i obrazovan u Zagrebu gdje je apsolvirao na Filozofskom fakultetu i diplomirao dirigiranje na Muzičkoj akademiji, Emil Cossetto je još kao student stao pred zbor i stog mjesta vode zaljubljenika u glazbu on nas pozdravlja još i danas, nakon punih četrdeset proljeća, spokojnim pokretima iz kojih izbija snaga, uvjerenje i entuzijazam.
Nije ovo prigoda za muzikološku kritičku analizu, niti trenutak za svrstavanje stilskih opredjeljenja u “ladice” ili seciranje skladateljskih ostvarenja Cossettove produktivne muzikalnosti. Zapisane skladbe tek su mali dio svijeta glazbe koja odzvanja u duhu skladatelja. U rasporedu dnevnih obaveza mnoga misao nepovratno nestane i samo su slobodni trenuci prikladni za koncentraciju i zapis.
Partiture, rukopisi, notna izdanja domaćih i inozemnih nakladnika, gramofonske ploče, kazete, snimke za radio i televiziju, plakati, programi, stotine kritika, biografski podaci u enciklopedijskim izdanjima, analize djela, osvrti i lik čovjeka u srcima tisuća pjevača i sjećanjima milijunskog svjetskog auditorija, sve to, i još mnogo više, čini četrdeset godina skladateljskog i dirigentskog djelovanja glazbenika EMILA COSSETTA kojem upućujemo ove retke kao čestitku prigodom njegove obljetnice. Primljene nagrade i priznanja samo su vanjska manifestacija, naknada, znak da su uložena životna energija, znanje i sposobnosti javno odjeknuli. Važnijim se čine privrženost i ljubav svih onih koji su umjeli primiti, shvatiti i doživjeti namjere i težnje čovjeka kojem glazba znači život.
Rođen u Trstu 12. listopada 1918. godine, odgojen i obrazovan u Zagrebu gdje je apsolvirao na Filozofskom fakultetu i diplomirao dirigiranje na Muzičkoj akademiji, Emil Cossetto je još kao student stao pred zbor i stog mjesta vode zaljubljenika u glazbu on nas pozdravlja još i danas, nakon punih četrdeset proljeća, spokojnim pokretima iz kojih izbija snaga, uvjerenje i entuzijazam.
Nije ovo prigoda za muzikološku kritičku analizu, niti trenutak za svrstavanje stilskih opredjeljenja u “ladice” ili seciranje skladateljskih ostvarenja Cossettove produktivne muzikalnosti. Zapisane skladbe tek su mali dio svijeta glazbe koja odzvanja u duhu skladatelja. U rasporedu dnevnih obaveza mnoga misao nepovratno nestane i samo su slobodni trenuci prikladni za koncentraciju i zapis.
zato nas čudi i istovremeno zadivljuje da je čovjek koji je toliko vremena posvetio amaterima (a ne zaboravimo da riječ dolazi od “amare” što znači voljeti), trajno nalazio vrijeme i snagu da svoju glazbenu misao ovjekovječi na notnom papiru. A ti su zapisi uvijek bili i ostat će namijenjeni onima koji kroz glazbu traže vezu s ljudima, kroz glazbu teže afirmaciji vlastite ljudskosti i u njoj otkrivaju korijene svog bića. Takav put može otkriti samo spontanost ljubavi. Pa ako naš slavljenik i sam kaže da mu je životni put odredila ljubav prema glazbi, a mi bismo dodali i prema ljudima, jer pružio je i za jedno i za drugo nebrojene dokaze, i ako ljubav daje pozitivne rezultate samo kada je obostrana, logično slijedi zaključak da glazbena muza voli Emila Cossetta, a vole ga i njegovi pjevači. Jer poticaji su obostrani.
U popisu skladbi Emila Cossetta, koji sadrži niz orkestralnih, komornih i klavirskih djela, po brojnosti su najzastupljenija vokalna i vokalno-instrumentalna ostvarenja. Svakome tko poznaje autora poznati su razlozi i pobude za stvaranje upravo onih djela koja će u spoju pjesničke riječi i glazbe najbolje izraziti i prenijeti poruku humanosti, za stvaranje, dakle zborskih skladbi, koje će uz estetsku ispuniti i mnoge druge funkcije. I kada slušamo Cossettove instrumentalne skladbe, primjerice Uvertiru in Do, Adagio i Tarantellu ili Koncert za klarinet i orkestar, doimlje nas se istančani ukus za boju, za instrumentalnu paletu impresionističkog rafinmana te bogatstvo melodijske invencije, u čijem protoku učestalost silazne terce kao da odzvanja nekom dalekom čežnjom. Pri tom zamjećujemo i učestalost dominantnog zvuka klarineta, čija plemenita zvukovnost upućuje na prirodnu datost glazbe, to jest na njezino izvorište u ljudskom dahu. Ali o kojoj god vrsti, glazbenom obliku ili izvoru zvuka da je riječ, trajno je zamjetljiva dubinska veza i postojanost glazbenog izraza čija je osnovna odlika otpimizam i ukorijenjenost u ono što ćemo, bez potrebe za daljnjim objašnjenjima, nazvati tradicijom, narodnom tradicijom, ljudskom uhu bliskom i prihvatljivom.
Emil Cossetto nije istraživač “novog zvuka” kao što ni ljudski glas nije instrument prikladan za avanture i eksperimente. A upravo je glazbi Emila Cossetta, i onoj instrumentalnoj, izvorište u vokalnosti, čiji je medij melodija, a cilj komunikacija s ljudima i među ljudima kojima je glazba ljudska potreba, a ne nužno i izvor rješavanja egzistencijalnih problema.
Emil Cossetto je skladatelj iz naroda za narod. I to u najplemenitijem smislu. Nama rođenima kasnije, vrijeme u kojem je Emil Cossetto započeo djelovati kao dirigent i počeo skladati čini se dalekim i o njemu znamo tek po predaji suvremenika. U tom burnom vremenu u kojem se iz ratnog plamena razbuktao novi duh obnove i izgradnje, kada su konačno zamrli samrtnički hropci s ratišta i zgarišta a zaorila pjesma pobjednika, kada je uzmicao strah od mračnih ljudskih sila i rađala se nova vjera u čovjeka, ta pjesma pobjednika ponijela je poruke nove budućnosti. Okupljanja u kulturno-umjetničkim društvima u našoj zemlji bila su posljedica želje da se kroz druženje u glazbi i s glazbom izrazi i opjeva vjera u čovjeka i budućnost koja se gradila na novim osnovama i u novim odnosima. Student dirigiranja i glazbenik po vokaciji, Emil Cossetto razumio je tu želju, ona je bila i njegova vlastita, i započeo je druženje s radošću, optimizmom i entuzijazmom tisuću zaljubljenika u pjesmu. Generacije članova zbora KUD-a “Joža Vlahović” i “Moša Pijade” zacijelo bi svojim sjećanjima mogle ispuniti stranice i stranice pisanih tekstova koji bi govorili o strpljenju, nesebičnom poklanjanju vremena, o satima koji su prerasli u godine, a bili su ispunjeni zdušnim uvježbavanjem, pripremama za nastupe, nastupima i gostovanjima, uvijek s pjesmom u srcu koja traje, eto, već puna četiri desetljeća.
Emil Cossetto, glazbenik za narod, upravo je u narodnom glazbenom izrazu trajno nalazio pobude za stvaralaštvo. A narodna glazba, narodna pjesma i pjesnička riječ koja se raduje životu i prirodi, pružala mu je poticaje i mogućnosti za obradbe, umjetničke stilizacije i stvaranje djela koja će progovoriti neposrednošću djelovanja, biti shvaćena i prihvaćena i služiti funkciji humanizacije i socijalizacije svih onih koji su u zborskom pjevanju tražili zadovoljstvo plemenito utrošenog slobodnog vremena. Pripadanje grupi istomišljenika preraslo je u pojam “vlahovićanstva” kao oznaku za ljude čija se pjesma zaorila s domaćih i inozemnih podija, prenoseći glas o zemlji i narodu čija glazba iz dubokih naslaga prošlosti oplemenjuje sadašnjost i gradi mostove s ljudima otvorena srca ispunjena povjerenjem u čovjeka.
Folklorni koncerti, Zapisi o Titu, Borbena kantata, Zeleni Juro, spletovi revolucionarnih i borbenih pjesama, obradbe brojnih narodnih napjeva, ali i kapitalna djela domaće i svjetske baštine, sve su to programi koje su Cossettovi vjerni i neumorni pjevači pronosili diljem svijeta kao svjedočanstvo glazbene nadarenosti koju ćemo uvijek rado ubrojiti u vlastite odlike. I bilo da se radilo o fokloru iz najužeg zavičaja ili o glazbenom izrazu udaljenih naroda, pjesma je prihvaćena s jednakim žarom jer je u ljepoti svojih melodija i u skladu harmonija uvijek nosila poruku ljudskosti. A i tuga i sreća, i čežnja i ispunjenje, ljudske su manifestacije i tek u njihovom kontrastu i bogatom spektru emocija nalazi čovjek puni iskaz svoje duhovnosti.
Mnogi su se divili Cossettovim glazbeničkim i umjetničkim sposobnostima, mnogi mu zacijelo i zavidjeli, mnogi su uz njega pristajali i pomagali mu, možda mu se ponetko i suprotstavljao, ali glazbenik Emil Cossetto ostajao je ustrajan i uporan, čvrsto vjerujući u pravilnost odabranog puta. Pa ako danas pritisci suvremenog svijeta nisu uvijek najpogodnije tlo za rasplamsavanje entuzijazma, ako svakodnevica ne zrači uvijek optimizmom, u pjesmi i glazbi postojana je klica koja će razgaliti srce. Osobito pak u Cossettovoj glazbi, u svim onim zapisima koje je stigao ovjekovječiti. Nadamo se da će ih biti još i više, jer je skladatelj Emil Cossetto svojom glazbom i dirigent Emil Cossetto svojim djelovanjem znao i umio zatitrati žicama naše vlastite muzikalnosti koju ako želimo glazbeno postojati, valja dalje njegovati. I za to mu hvala.
Zdenka Veber